Home Vesti Čedomir Antić piše za “Blic”: IZDAJA KROZ ISTORIJU – Ne razumem one...

Čedomir Antić piše za “Blic”: IZDAJA KROZ ISTORIJU – Ne razumem one političare koji idu u strane zemlje da grde svoju

0
cedomir-antic-pise-za-“blic”:-izdaja-kroz-istoriju-–-ne-razumem-one-politicare-koji-idu-u-strane-zemlje-da-grde-svoju

Antić kaže da su evropske države izdaju izbacile iz zakona kao teže dokaziv zločin

Navodi da savremena srpska demokratija nije uspela da prevaziđe optužbe za izdaju, a političke elite često su bivši komunisti i sinovi sistema

Srbi kod političkih protivnika najviše vole izdaju. Izdaju, pa korupciju. Čak i ako se pokaže da je u pravu, protivnik je po pravilu bio i ostao izdajnik, koji je taj najveći greh počinio za novac. To je sasvim primereno ne samo našoj dubokoj kulturi, već i samom klasičnom poimanju hrišćanstva. Zar nije Dante još na početku 14. veka u svojoj Božanstvenoj komediji na dno Pakla smestio Judu koji je prodao Hrista, te Bruta i Kasija koji su izdali Cezara?

Svake subote u 12 sati kolumne Čedomira Antića na Blic.rs

Izdaja je vremenom prestala da bude zločin koji se kažnjava u državama Evropske unije. Neuhvatljiva i često nedokaziva ona je isključena u korist dokazivih zločina protiv države i društva. Ostavljena je sa svetskim ratom da čeka novo veliko krvoproliće i osećanja koja su duboka i bujna ali neophodna plamenu borbi na život i smrt, koje su Evropljani zaboravili.

Srećni su narodi čiji su izdajnici očigledni. Prodane duše željne novca, iskompleksirani zlikovci koji bi želeli da budu ono što nisu, narcisoidni bolesnici odlučni – pa i po cenu da spale najsvetiji hram sopstvene vere i roditeljske nacije – da postanu poznati. Ali, šta je sa narodima okruženim dušmanima, koji sa velikim silama ratuju dugo i to ne zahvaljujući sopstvenim snagama, nego recimo bizarnom i infernalnom potrebom narečenih sila da ih pobeđuju iznova i iznova pred svaki novi sopstveni izborni ciklus?

Nikola Pašić je 1919. bio na čelu delegacije koja je pregovarala i o granicama buduće jugoslovenske države. Iz Pariza je, ovaj stari političar koji je ušao u osmu deceniju života, pisao svom nasledniku premijeru Stojanu Protiću da državnici često moraju da podnesu žrtve (nacionalne teritorije) i po cenu da ih narodna većine ne razume i osudi, znajući da će im kada prođe vreme i okolnosti postanu jasne buduća pokolenja takve postupke odobriti i naći da su bili ispravni i jedini mogući.

Foto: Goran Srdanov / Ringier

+3

Galerija

Nikola Pašić

Na početku naše savremene demokratije činilo se da će Srbija i srpski narod izbeći rat i da neće biti žrtva agresije zapadnih sila. U to vreme opozicionari su verovali da je stalno dokazivanje vladajućih socijalista da su svi njihovi protivnici izdajnici u stvari jedan atavizam iz vremena komunističkog totalitarizma.

“Svi su tu mogli biti proglašeni za Jude i Brankoviće”

Indeksovo radio pozorište neprekidno je emitovalo odlomak iz prve episode serije “Povratak otpisanih” gde lokalni partizanski komandir “Drug Uča” viče ka opkoljenim ilegalcima preobučenim u nedićevce: “Izdajnici srpskog naroda: predajte se !”. Pavle Vujisić na to iznervirano zaključi: “Naši… Jezik im poznajem.” Pa, ipak, nesrećne devedesete godine prošlog, dvadesetog, veka, donele su srpskom narodu rat, krize, progone i nesreće dostojne najvećih izdajnika i nemoguće bez izdaje.

Svi su tu mogli biti proglašeni za Jude i Brankoviće. Srbi su nesrećan narod kojima su komunisti i stvorili i ukinuli albansko samostalno Kosovo i nesrpsku autonomnu Vojvodinu. Komunisti stvorili, komunisti ih nekako i vratili u srpsku državu. Komunisti su obespravili Srbe u Bosni i Hrvatskoj, ali su im na kraju pokušali da stvore države.

KPJ je i nastala kao agenturna partija tuđinske sile, koja je Srbe smatrala narodom ugnjetavača, a na vlast je došla kao junačka gerila ali sa podrškom 300.000 crvenoarmejaca naoružanih najmodernijom tehnikom onovremenog rata. Takvi komunisti postali su na posletku izbor srpskog naroda, jedina partija sposobna da samostalno vlada, vlast iz vremena najvećeg ekonomskog uspona, naše u istoriji najveće države i najuzvišenijeg nacionalnog ponosa. Ipak, bilo je nešto strašno, judinsko, u toj partiji koja je vremenom postala jača od države i njeno oličenje.

Možda bi srpski narod drugačije odlučio da se pitao na demokratskim izborima, ali bila su to vremena ishoda svetskog rata u kome su se na smrt borili i komunizam i nacizam. Međutim, posle četrdeset godina među Srbima je nesumnjivo veću ljubav privlačio bivši odlikovani vojnik 42. Vražje domobranske divizije, nego direktni potomak vožda Karađorđa.

“Izdaja je bila put do vlasti”

Narod međutim, može da ostavi pravdu budućim pokolenjima, ali ne može biti odgovoran. On je suveren i kada pođe za izdajnicima i da bira tirane. Demokratska opozicija je možda bila toliko slaba da posle 1990. nije mogla drugačije. Sa izuzetkom nekih novih, mlađih ljudi, njene vođe bile su uglavnom bivši komunisti, sinovi funkcionera i oficira, prezaštićeni intelektualci-saputnici u službi partijskog režima koji su se demokratije i srpstva dosetili tek kada je komunizam počeo da propada, a naši se kosovski paćenici pojavili u Studentskom i Pionirskom parku.

Izdaja je bila put do vlasti. Izdaja te zamišljene opozicione Srbije, poginule na ostrvu Vidu i Kajmakčalanu, umorene u Jasenovcu i streljane na Lisičijem Potoku. „Srbije-ideje” koja se odmah suočila sa rasističkom mržnjom onih kojima je izborivši se dva puta za Jugoslaviju omogućila nacionalne države. Naišla je i na ujedinjeno neprijateljstvo Velikih sila koje su vodile bespotrebne i nerazumljive ratove, pa im je nakon pomirenja baš dobro došlo da Srbiju i Srbe proglase za onu kap koja je prelila čašu i za grudvu od koje je započela lavina.

+3

Galerija

Jasenovac

U takvim uslovima, pod sankcijama i u opštem ratu protiv srpskog naroda, bilo je teško voditi bilo kakvu smislenu politiku, a posebno opozicionu. Srpski narod našao se pred strašnim izborom: Srpsku Krajinu i Sveto Kosovo je nakon ratova koje je vodio manje-više sâm predao režim Slobodana Miloševića.

Nije tu reč o tome da je izdao narod koji je ranije godinama hrabrio i podržavao. Porazi su nekada neminovni. Zar iz veličanstvenih, časnih i preskupih poraza nije vaskrsla novovekovna Srbija? Reč je o tome da su za vreme tragedije Krajine na RTS-u, monopolističkoj – državnoj televiziji, emitovali kineski cirkus a na vestima prednost davali predlozima odbora SPS-a da Slobodan Milošević dobije Nobelovu nagradu za mir. U času kada su albanski kriminalci otimali žene i klali decu, a Vojska Jugoslavije izlazila sa Kosova i Metohije, u Beogradu su Miloševićeve pristalice slavile mir i pobedu nad NATO-om.

U tim nenormalnim okolnostima svakako kao krajnja glupost zvuči očekivanje da će pravda i sloboda doći iz pomoć država koje su upravo bile bombardovale srpski narod i njihovih agentura skrivenih iza krvavog novca sabranog u fondacijama uzvišenih imena pod vođstvom ljudi karijera sličnijih guruima sekti satanista i samoubica, nego idealnim demokratama.

“Prošlost Srbije znala je za istinske izdajnik”

Zato za svih ovih trideset i šest godina višestranačke demokratije nisam mogao da razumem samo one naše političare koji su odlazili u strane zemlje da grde svoju ili rade protiv nje. Demokratija je nerazlučiva od rodoljublja – bez države nema demokratije, zajednički skup koji objedinjuje sve raznorodne partijske, klase i lične interese mora biti ljubav prema i otadžbini i slobodi.

Prošlost Srbije znala je za istinske izdajnike. Njihova imena uglavnom su zaboravljena. Mladi intelektualac narodnog imena i prezimena koji je pred nacistima za vreme okupacije tvrdio da srpski narod treba iskoreniti do dvadesetogodišnjaka a onda od mladih stvarati novu arijevsku naciju retko je kod nas spominjan.

Devedeset i osam procenata građana ikada nije čulo za Miloša M. Bogićevića Bečliju koji je bio potomak Karađorđevog vojvode ali je iz mržnje prema Karađorđevićima i Pašiću, na zgražavanje starog Beograda, počeo da radi za Nemačku i dokazuje da je Srbija kriva za Prvi svetski rat. Iz narodne uspomene nestali su knezovi “turske udvrice”, gotovo niko ne pamti komandante koji su osmanskim četama otvorili Smederevo, Bobovac, Golubac…

Ipak, mnogo energije je svih ovih godina uloženo u stvaranje idealnih izdajnika, podobnih Satani ili Judi. Ujedno najbližih nekom idealu ali i onima koji su ga najstrašnije izneverili. Rimska tradicija nije imala dileme: vojskovođa i senator Gaj Marcije Koriolan proslavljeni pobednik u ratovima sa susedima početkom 5. veka pre Hrista lažno je bio optužen; umesto da kao rodoljub prihvati sud otadžbine prebegao je nekadašnjim neprijateljima i povevši njihovu vojsku pobedio u bici rimske legije.

Sujetan, on je zamalo osvojio Rim. Suze majke, žene i dece podstakle su ga da odvrati svoju vojsku ali je zbog toga ubijen. Izdaja dakle potiče od sujete, sebičnosti, narcisoidnosti. No, u slučaju naroda kakav je srpski – koji vekuju pod teretom unutrašnjih slabosti i spoljnih opterećenja, stvari nisu tako jednostavne.

Kosovska izdaja

Zar nije Milan Nedić bio najodlikovaniji srpski i jugoslovenski general, zar nije uoči preuzimanja bezuticajnog mesta predsednika vlade koja nije imala državu I bila pod kontrolom nemačke vojne uprave izgubio sina, dvogodišnje unuče i snaju. Dok su bez i takve vlade Beograđani u Prvom svetskom ratu gladovali za vreme Drugog svetskog rata u Srbiji nije bilo gladi, a u Grčkoj jeste. Da li je moguće da u Finskoj profesori istorije odlaze da se poklone Hitlerovom savezniku i prijatelju maršalu Manerhajmu, dok u Srbiji velika većina veruje da je Nedić nedostojan da bude spomenut? Slučaj Vuka Brankovića je svakako savršen primer političke manipulacije.

Kosovska izdaja pripisana mu je zbog sukoba njegovih sinova sa ujakom despotom Stefanom Lazarevićem početkom 15. veka. Mi ne znamo ništa pouzdano o Kosovskoj bici, osim da se dogodila, da je bila velika i da su u njoj poginula oba vladara zaraćenih. Posle bitke kneginja Milica i knez Stefan prihvatili su vazalni status prema novom sultanu. Vuk Branković nije. Nastavio je da ratuje sa Turcima dok na posletku nije zarobljen. Umro je u tamnici a biograf njegovog sina despota Đurđa, akademik Momčilo Spremić, zabeležio je: “šta je u ropstvu preživeo, to je samo on znao”.

Istorijski i politički usud Vuka Brankovića trebalo bi da bude opomena svakom Srbinu koji danas razmišlja o politici.

Čedomir Antić (Foto: Zoran Ilić / Ringier)

Nikola Pašić (Foto: Goran Srdanov / Ringier)

Jasenovac

Exit mobile version