Otkrio sve.
Ispovest koju je Miloš Degenek podelio za australijski portal duboko je dirnula javnost jer je, bez zadrške, govorio o svom životnom putu, ispunjenom teškim trenucima, ali i velikim preokretima. Njegova priča počinje još tokom ratnih dešavanja devedesetih, kada je, kao beba, morao da napusti rodni Knin zajedno s porodicom u izbegličkoj koloni tokom zločinačke akcije “Oluja”.
Porodica je tada pronašla utočište u Aranđelovcu, gde su pokušali da započnu novi život. Međutim, ni tu nisu dugo imali mir jer je usledilo NATO bombardovanje SRJ 1999, koje je dodatno obeležilo njegovo detinjstvo. Kasnije su doneli odluku da se presele u Australiju, zemlju koja će mu postati novi dom i za čiju reprezentaciju danas nastupa.
U emotivnoj ispovesti Degenek je opisao kako je doživljavao dolazak u potpuno drugačiji svet.
– Priča o tome kako sam zavoleo Australiju razlikuje se od većine drugih. Nisam rođen ovde. Nisam govorio engleski kada sam stigao. Da budem iskren, isprva sam mislio da je cela zemlja prilično čudna. Ali ova zemlja mi znači više no što reči mogu da opišem. Gde god da sam, srce mi je u Australiji. I prilično sam siguran da govorim i u ime roditelja Dušana i Nade, kao i brata Đorđa. Australija je prihvatila moju porodicu i dala nam nadu posle ratnog beznađa. Pružila nam je šansu da radimo naporno, ali pružila nam je i dom, priliku da izgradimo nov život. Pokazala mi je da vredi sanjati – naglasio je on.
On se prisetio i samog početka svog života, koji je bio obeležen ratom i izbeglištvom:
– Rođen sam 1994, tokom rata za nezavisnost. Bio je to težak period za moju porodicu. Imao sam 18 meseci kada smo morali da napustimo naš grad, Knin. Bio sam na trakotru s majkom i ocem tokom devet dana, dok smo bežali u Srbiju. Imali smo samo mleko i hleb. Sve smo ostavili. Kuću, zemlju, rođake, prijatelje. Teška je to tema za moju porodicu. Ne pričamo mnogo o tome. Moj otac od tada nije bio u Hrvatskoj – rekao je Degenek.
Detinjstvo u Srbiji donelo mu je kratkotrajni mir, ali su nova ratna dešavanja ponovo promenila svakodnevicu:
– Ali 1999. NATO je bombardovao tadašnju Jugoslaviju iz razloga koje nikada neću razumeti. Bilo mi je šest godina. Igrao bih se s prijateljima u dvorištu ili na igralištu. Onda bih čuo sirene. To bi značilo da se sprema napad. Morao bih u podzemni bunker kakvih je zbog istorijskih konflikata bilo u većini starih zgrada u Srbiji. Nekad bismo dole bili i po 48 sati. Nije bilo sunčevog svetla. Živeli smo kao psi, na konzerviranoj hrani. Ali najgori deo je bila nesigurnost – poručio je on i istakao:
– Ako bi i uspeo da zaspiš, nisi znao da li ćeš sledećeg jutra da se probudiš. Niti da li ćeš opet videti svoje roditelje. Osećao si tlo kako se tresi sa svakom bombom koja padne. Čuo bih buku. U bunkeru je bilo bezbednije nego napolju, ali samo ako ti se zgrada ne sruši. Ružno je i reći, ali viđao sam leševe, osećao bombe kako udaraju, iskusio njihovu silinu. Nijedno dete ne bi trebalo to da preživljava, a opet to se i dalje dešava širom sveta.Mrzim rat. Mnogo. Bilo je to odvratno iskustvo. Mnogi su bespotrebno umrli. Deca, nevini ljudi. Ne znam zašto. Nisam političar. Znam sam da sam mrzeo sve to. I sada kada neko priča o ratu, ja ćutim. Znam šta je. Preživeo sam to. Ali preživele su i uspomene.
Zbog teških uslova života i nedostatka perspektive, porodica je odlučila da sreću potraži u Australiji. Po dolasku u Sidnej suočili su se sa brojnim izazovima, nepoznavanjem jezika, neizvesnošću i siromaštvom, ali su vremenom uspeli da se snađu i izgrade stabilan život. Degenek ističe koliko su mu fudbal i rad pomogli da pronađe svoj put, kao i koliko su mu značili prvi uspesi, poput kupovine porodične kuće i nošenja kapitenske trake u mlađim selekcijama.
Više o Degeneku pročitajte OVDE.
BONUS VIDEO
Zabranjeno je kopiranje, reprodukovanje, preuzimanje, prenošenje, objavljivanje i distribuiranje bilo kog dela ili celog teksta, fotografija i videa bez prethodnog izričitog pismenog odobrenja redakcije Sportissimo.rs
Poštovani čitaoci, možete nas pratiti i na: