Postoje dani koji se nikada ne zaborave… Samo se tiho vraćaju u sećanja, sa istim zvukom sirena i nemirom u grudima. Tako je i danas – 24. marta, 27 godina od početka NATO bombardovanja Jugoslavije. Nad Srbijom tada su se nadvili avioni najmoćnije vojne sile, sejući strah i neizvesnost. Detinjstva su prekidana, snovi odlagani, a svakodnevica pretvarana u borbu za još jedno novo svitanje.
Punih 78 dana trajala je agresorska akcija pod nazivom “Milosrdni anđeo”. Mimo svih međunarodnih propisa, bez dozvole Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija, NATO avioni bombardovali su teritoriju današnje Srbije. Gađani su civilni ciljevi, a ratno stanje u državi ujedinilo je narod kao nikada pre. Svedoci smo, posebno danas kada bukti rat na Bliskom istoku i u Ukrajini, da je beg najbezbolnija opcija. Ipak, Srbi su tada odlučili da brane svoja vekovna ognjišta, čak i oni koji su mogli da uživaju u inostranstvo, baš kao legendarni fudbaler Crvene zvezde – Vladan Lukić.
Golgeter iz Sopota popeo se svojevremeno sa Crvenom zvezdom na krov Evrope i sveta. Četiri puta bio je šampion države, u riznici trofeja ima i trofej u Kupu, a sa švajcarskim Sionom bio je osvajač duple krune. Iz medijskog mraka izašao je 2024. godine kada je u razgovoru za “Informer” ispričao kako je došlo do njegovog povratka u Srbiju u nameri da zaštiti svoj narod tokom NATO agresije.
– Bio sam u stanu, odmarao posle treninga i na TV-u sam video snimak kako poleću prvi NATO avioni iz italijanskog Avijana ka Srbiji. Sve mi je bilo jasno, da će dugo trajati, da se neće odmah završiti. Znao sam stav naše države da se Kosova nećemo odreći bez borbe. Nisam imao nijednog trenutka dilemu šta treba da uradim – rekao je Vladan Lukić.
Dan nakon početka NATO agresije Lukić je klupskim čelnicima saopštio odluku da se vraća u Beograd kako bi se priključio vojsci u odbrani od NATO agresije.
– U klubu su me čekali, sve su znali… Poznavali su me dobro, znali su koliko sam odlučan i dočekali su me pitanjem: “Sigurno imaš odluku?” Rekao sam “da” i ušli smo u predsednikovu kancelariju da porazgovaramo. Rekao sam da moram da budem u Srbiji i spreman sam da na moju štetu bude raskinut ugovor. Smatrao sam da je prvenstveno moja moralna obaveza da se vratim kući, a verovatno i zakonska, jer sam odslužio vojni rok i vojni sam obveznik svoje zemlje, a kod nas je izvršena opšta mobilizacija. Za mene je prirodno da budem kod kuće, a s druge strane – ja sam to želeo. “Ne mogu da zamislim”, rekao sam im, “odrastanje moje dece i moj boravak u Srbiji gde su svi podneli neku žrtvu, a da ja za to vreme, da izvinite, zabavljam vas ovde. Da dajem golove, vi da se radujete, a moj narod će tamo da pati. Ili da gine”. Naglasio sam im da želim i da vratim deo novca, ako smatraju da nisam odradio obaveze na pravi način. Ostatak ugovora neka ide na moju štetu – u dahu je pričao Lukić.
Tadašnji predsednik Meca – Karlo Molinari, inače čuveni automobilista, razumeo je odluku srpskog fudbalera.
– Bili su fenomenalni. Prvo su me pitali kako ćeš da ideš tamo, kad nema aviona, nema ništa… Rekao sam im da ću kupiti neki automobil na placu i da ćemo porodica i ja autom do Srbije. U to vreme, inače, vozio sam neki klupski džip. Potom su me pitali koji bih automobil kupio i ja sam im odgovorio da će to biti neki džip, terenac, jer će mi trebati pošto ću se odmah prijaviti u vojsku. Kažu: “Pa imaš ovaj auto koji sad voziš”. I ja im odgovorim: “Ali, to je vaš auto, ne mogu da raspolažem klupskom imovinom, uostalom, ja sam došao da razdužim taj automobil”. Oni dodaju: “Ali ako je tvoja odluka da ideš i treba ti džip, uzmi taj džip”. Pitam ih: “Šta ako ga unište, ipak idem u rat?” Predsednik mi kaže: “Ma, ako ga unište – unište, šta sad”. I onda su pedložili da zaledimo ugovor. Nisam znao ni da je to moguće. Kažu – moguće je. Napravićemo sporazum da ugovor nije u funkciji dok nisi tu, ali da niko nije kriv zbog toga. Kad se vratiš – nastavićemo. I napravili smo sporazum da je ugovor zaleđen dok god traju ratna dejstva u Srbiji. Beskrajno im hvala na tome – kaže Lukić, a potom objašnjava i kako su saigrači reagovali.
EPAImages
– Svi su znali koliko sam siguran u svoju odluku. Sačekali su me svi u svlačionici. Bilo je suza i svega… Inače, mene je predsednik Molinari tokom bombardovanja zvao svako veče u isto vreme na fiksni telefon da pita da li sam u redu, da li mi nešto treba…
Odmah po dolasku u Sopot Vladan Lukić pridružio se vojsci.
– Čim sam došao u Sopot prijavio sam se u vojni odsek. Ja sam hteo odmah da idem na Kosovo, to mi je bila isključiva želja i danas mi je ostao žal što nisam bio “dole”. Međutim, rekli su mi da na Kosovu ima dovoljno vojske, dovoljno ljudi, a pritom su zbog bombardovanja u stalnom pokretu, čuvaju i sebe i vojnu tehniku. Objasnili su mi da je bolje da ostanem u Sopotu, pa sam bio u centru za informisanje. Slušali smo radio amatere i naša je obaveza bila da gde god budu dejstva, mi odmah idemo tamo, na lice mesta, da vidimo šta treba da se pomogne. Rekli su da će biti puno posla i da im je potrebno da pomognem svojim autoritetom.
Nažalost, vrlo brzo dogodila se velika tragedija koja Vladana Lukića prati i danas.
– Čitava jedna četvoročlana porodica sklonila se iz Beograda i došla u Ralju, ali kuća im je bila pored kasarne. Samo dan pošto su stigli, pala je bomba. NATO avioni su nadletali, dejstvovala je naša PVO i verovatno je njihov pilot iz straha samo izbacio bombe nasumično i pogodio je kuću. Pobio je celu pordicu, dvoje dece od pet i sedam godina. Kad smo sklanjali porušene zidove, našli smo tu nesretnu decu, u pidžamicama, spavali su kad su pogođeni… To su stvari koje niti mogu da se zaborave, a ni da se oproste. Znam da život mora da teče dalje, ali da kažemo “sve je u redu”? Samo da bi naši političari imali bolji status kod zapadnjaka? Da kažemo OK ili da kažemo “nije se desilo”? Pa, desilo se! Nikad nećemo zaboraviti! Takvi postupci traže odgovarajuću kaznu! Takvih primera, da su stradale nedužne porodice i nedužna deca, bilo je bezbroj – poručio je Lukić.
Tokom NATO agresije nekoliko puta je gledao smrti u oči, a pukom srećom izbegao je tragičan ishod uoči gostovanja u jednoj francuskoj emisiji.
– Gostovao sam na jednoj francuskoj televiziji, tačnije uključio sam se odavde iz Sopota telefonski, ali je prvobitno bilo zamišljeno da budem u studiju RTS-a. I to se sve desilo tih dana kad je pogođen RTS. Trebalo je da me uključe putem video linka, a u emisiji su bili predstavnici Albanaca s Kosova, Francuza, predstavnik naše ambasade u Parizu i hteli su da dam svoj sud. Pričao sam njima sve ovo što sad pričam. Rekao sam im da su agresori i da će im sud vremena jednog dana presuditi. Oni kažu: “Ali režim u Srbiji…”. Ma, kakav režim, pusti ti režim! Vi ste mogli protiv režima drugačije da se borite, ali odlučili ste da ubijate i to radite svakog dana. Vaša se deca igraju u parkovima, a naša deca su u skloništima, u podrumima. Da li srpski vojnici ugrožavaju vašu decu? Ne, nego vaša vojska ugrožava našu decu! Ta emisija je snimana negde na sredini bombardovanja. Uključio sam se preko fiksnog telefona. A kažem, trebalo je da idem na RTS, ali su me iz Javnog servisa pozvali i javili da imaju informaciju da će biti gađani. I posle dva ili tri dana su pogođeni – objašnjava Lukić.
Tokom 78 dana bombardovanja da li ste ikad preispitivali odluku da se iz Francuske vratite u Srbiju? Da li ste se kajali, pomislili da ste pogrešili, zbog karijere?
– Čovek sam koji voli da priča realne stvari. Moja realnost je bila da sam tad bio u Sopotu, u Srbiji. Došao sam zbog rata, da branim zemlju. I razmišljao sam samo o tome kako da u tim danima doprinesem i pomognem. Sve drugo nije bilo realno. Kad si vojnik, planovi su da ostaneš živ i doprineseš. Nema drugog planiranja. Tako danas žive ljudi bilo gde u svetu gde se vode sukobi. Ja sam tad imao 29 godina, a supruga pet manje i imali smo dete. To je bilo moje prirodno okruženje, moja podrška. Inače, otac moje supruge, Života Ivković, bio je prvi čovek teritorijalne odbrane u opštini Sopot.
Ostaće Vladan Lukić upamćen kao jedini sportista koji je te 1999. godine rešio da prekine profesionalnu karijeru i vrati se iz inostranstva kako bi branio Srbiju. Isto bi, kako kaže, učinio i danas.
– Sve je to stvar sopstvenog izbora. Ne bih da komentarišem bilo čiji izbor, da nekoga osporavam. Svako na drugačiji način vidi i iskazuje patriotizam. Mnogi su me zvali u to vreme, neko da pita, neko da pozdravi moju odluku, ali nikad nikog nisam pitao: “E, a šta ćeš ti da uradiš?” Sve je stvar ličnog izbora i po tome se razlikujemo. Sami biramo prioritete – podvukao je razgovor za “Informer” Vladan Lukić.