Tako je govorila Vedrana Rudan (2): Države su postale servisi korporacija

Najveći okov na kugli zemaljskoj je besparica. Ili imaš novaca pa si ljudsko biće ili ga nemaš pa si smeće i gotovo -kazala je Vedrana Rudan.

Česta tema razgovora s njom bila je – politika. Tačnije ono što ona znači ili ne znači za svakodnevicu. A u sklopu toga i srpsko-hrvatski odnosi, o čemu je jednom prilikom rekla:

– Isti ko i hrvatsko finski. Vidim da su to sve glumci i vaši i naši. Ovi koji vladaju. A ustvari vladaju multinacionalne kompanije pri čemu je na nama da izaberemo predsednika koji je veći ili manji lopov. (…) Šta su sve naši okovi? Pa, najveći okov na kugli zemaljskoj je besparica. Ili imaš novaca pa si ljudsko biće ili ga nemaš pa si smeće i gotovo.

Jahač na magarcu

U junu 2012 na pitanje o tada aktuelnoj promeni na planu političkih snaga u Srbiji, kazala je:

– Znala sam da ćete me to pitati. Što mislim o Grobaru. Upoznala sam ga 2003. u emisiji Gordane Suše. Tada mi je zaprijetio da će na magarcu ujahati u Karlobag, rodni gradić moje bake. Promijenio se vaš jahač na magarcu, odustao je od Karlobaga.

S vremena na vreme, pa i decembra 2020, isticala je:

– Za mene su današnji jahači smaka svijeta velike korporacije koje nam već godinama uništavaju živote. Nepobjedive su i doći će nam glave. Obezvređuju ljudski rad, ljude zamjenjuju robotima, uništavaju prirodu, vode sve “maštovitije” ratove. Nitko im se ne može suprotstaviti, potpuno su se oteli kontroli jer zakoni za njih ne postoje. Ni države, ni granice. Lova, lova, lova. Srećom, Apokalipsa će biti konačno ukazanje Pravde na zemlji. Crknuti će i najbogatiji i najsiromašniji. Planeta Zemlja ovih dana žestoko uzvraća udarac. Potresi, poplave, požari, glad, bijeda, smrt i Kokakole koje ipak imaju rok trajanja.

U maju 2021 na pitanje o političkoj sceni regiona odgovara:

– Ne zanima me previše politička scena „regiona“ jer mi koji ovdje živimo ne odlučujemo ni o čemu. Imamo veliku „sreću“ da nas istovremeno je*u i Kinezi i Rusi i Ameri i Evropljani tako da nam sek*a ne nedostaje. Doduše, orgazma baš i nema. Redaljka je to. Naši nas makroi nude besplatno. Svejedno je hoće li te na*uziti Kinez, Rus, Amer ili Evropljanin. Muka nas malih je kako kupiti toalet papir kojim ćemo obrisati krvavu guzicu.

Dve godine kasnije kaže i:

– U regionu ništa novo. Mi divljaci s ovih prostora i danas slavimo „sveto tlo“, „rodnu grudu“, „našu zemlju“ i ginemo za sve to čega odavno nema. Kako nam nije jasno da našim „svetim tlom“ preko trideset godina marširaju stranci kojima se je*e za naše svetinje. Ako budemo previše drski opet će nas posuti osiromašenim uranijumom. Tko lekciju nije naučio od prve, ponovit će gradivo

Diktatura u odelu

U jednoj kolumni na svom vrlo čitanom blogu o ektuelnim prilikama kaže:” Dave inflacija i jeza. Bahate evropske vođe pune svoje džepove i bezdušno polažu živote građana svojih država na oltar američke pohlepe. To je jedina istina, ostalo su sra**a koja nam srviraju prodani američki i evropski mediji.”

Nešto kasnije, u intervjuu, rekla je da „to je to, da se ne ponavljamo“, a na pitanje o lažnoj demokratiji kojom se takođe bavila na blogu, rekla je:

– Nikad nisam ni govorila ni pisala o „lažnoj demokraciji“ jer pojma nemam što je prava. Po definiciji „demokracija“ je oblik vlasti kojom odluke u nekoj državi donose građani kroz izbore. Dakle i Srbija i Hrvatska su već neko vrijeme demokratske, a ne diktatorske zemlje. Kako to uživo izgleda znate vi i mi. U Hrvatskoj ne postoji ni jedna institucija koja nije korumpirana. Ne poznajem baš vašu političku scenu, možda je drugačije?(smeh) Mediji s vremena na vrijeme ubodu neku vruću temu, ovih dana čitamo kako su banke „demokratski“ građanima Hrvatske ukrale oko 100 miliona eura. I? Šef Hrvatske narodne banke nema komentara, premijera to ne zanima, tužilaštvo šuti, policija šuti, naš inače brbljavi predsjednik nije čuo za ovaj zločin, i on šuti. Eto, zato ja ne vjerujem u demokraciju. Demokracija je diktatura u odijelu. Gole diktature su mi draže. One silovanje ne prikazuju kao ljubav.

A o krvavom raspadu Jugoslavije, između ostalog, je rekla:

– Za krvavi rasplet našeg „bratstva i jedinstva“ imam samo jedan odgovor. Ljudi su ovce, ljudi su povodljivi, ljudi su u suštini zli. Daj im priliku da kolju, oni će klati. Prisili ih da žive u miru, oni će biti mirni. Tito je uz pomoć onih izvan Jugoslavije koji su željeli da Jugoslavija opstane mogao držati dvadeset milijuna divljaka pod kontrolom. Kad je otišao Tito, kolo su krenuli voditi titići, politička se situacija promijenila, Americi i Evropi Jugoslavija nakon raspada Sovjetskog saveza nije više trebala. Jugoslaveni su prestali biti Jugoslaveni i postali su, ne svi, ali ogroman broj, divlje zvijeri puštene s lanca. I danas reže, i danas grizu i danas ubijaju. Oni kojima se ubijanje gadi odlaze iz zemalja u kojima više ne vlada bratstvo i jedinstvo nego mržnja i ubistvo.

Rečiti kurs dolara

Po njenim rečima rat u Ukrajini je toliko banalan da je to zastrašujuće.

– Isti scenarij gledamo već desetljećima. Amerika odluči krenuti u rat protiv neke zemlje, u ovom slučaju je to Rusija, onda počne s pripremama. Ovaj je rat Amerika sa saveznicima pripremala godinama. Naoružavala je Ukrajinu, izabrala Ukrajincima predsjednika koji je karikatura vojskovođe, ali istovremeno dobro trenirana američka papiga. Kad tražimo krivca za rat ili bilo koji veliki zločin, veći od rata ne postoji, moramo pratiti trag novca. Dovoljno je u bilo kojoj mjenjačnici baciti oko na kurs dolara pa da i najvećoj budali bude jasno kome je ovaj rat trebao. Mnogi će reći da se Putin morao kontrolirati. Putin? Putin je šef najveće zemlje na svijetu. Rusija ima dovoljno oružja da Kuglu uništi nekoliko puta. Ameri i njihovi saveznici to znaju, ipak su krenuli. Najveći ceh plaća Ukrajina koje više nema, to je spaljena zemlja, i Evropa koja je nasjela Americi tko zna po koji put. Kad kažem „Evropa“ mislim na vođe evropskih država od kojih su kreteni svi do jednoga. Cijene rastu do neba, bogataši će postati još bogatiji, Rusija neće nestati sa lica zemlje, a mi ćemo se tresti od hladnoće i gladi. (…)Zapad koji želi „demokratizirati“ Ukrajinu preko leševa njezinih građana za svoj zločin nikad neće odgovarati. Ni Putin za svoj. Male zemlje su uvijek moneta za potkusurivanje. Ukrajina nam je jako, jako blizu. Zato je naš užas tako velik, a spoznaja koliko ljudska bića mogu biti bešćutna u nama normalnima izaziva gađenje i bijes.

U više navrata je isticala:

– Broj enormno bogatih raste svugdje u svijetu jer enormno siromašni nemaju snage da bi dizali revoluciju. Rad za bogate ubija boga u njima. Život običnih ljudi danas je rad, rad, rad, rad. Kakva sudbina čeka mlado stvorenje koje u svijet rada ulazi vozeći hranu na biciklu? Što ga čeka? Fakulteti su za bogate ili one koji su u Americi spremni dignuti kredit pa ga onda doživotno isplaćivati. Mladi danas znaju da poštenim radom nikad neće steći ni obrazovanje ni krov nad glavom. Izlaz ne vidim osim u smaku svijeta koji je, ma koliko se mi rugali znanstvenicima, na našem pragu. Poplave, požari, neizdržive temperature, seobe naroda, izbjeglice, ratovi…(…)Moderni kapitalizam je gori od robovlasničkog sistema jer su robovi danas jeftini. Ljudi modernog doba, oni koji okolo voze hranu, informatičari, da, informatičari, i oni su bijedno plaćeni a traju jako kratko, učitelji, tete u vrtiću, profesori koji nisu korumpirani, radnici u tvornicama, djeca koja rade… Nitko od njih nema vremena da bi analizirao činjenicu da mora raditi tri posla ako želi preživjeti. Oni kojima to i dopire do mozga ne mogu promijeniti ništa. Ako znamo, a znamo, da nekolicina ljudi, poznata su njihova imena, zaista vlada svijetom, države su odavno postale servisi korporacija, čemu se može nadati, o čemu može sanjati mlad čovjek?