Na mestu odakle je kao desetogodišnjak u oktobru 1992. pogođen snajperom, Elvedin Suljić danas stoji mirno, razmišljajući o licu koje nikad nije video. Ko je čovek koji je pucao na njega i još stotine dece tokom opsade Sarajeva?
Špicasta stijena bila je jedno od snajperskih legla tadašnje Vojske Republike Srpske.
S tog mesta snajperisti su imali pogled na Elvedinovu ulicu u starogradskom naselju Sedrenik, piše Radio Slobodna Evropa (RSE).
„Ja sam bio ovako okrenut leđima i tu sam se igrao s djecom. Čuo sam kao neki rafal. Sva djeca su pobjegla, razbježala se, ali ja sam bio pogođen“, prisjeća se Elvedin ranjavanja 1992. godine.
Kaže, snajperista nije stao na jednom pogotku.
„Pokušavao je i dalje da me dokrajči, da me ubije ciljano.“
Da je snajperista bio uporan u svom naumu da ubije dete zna i Hasan Jusović, Elvedinov komšija, taksista.
„Samo se čuo jauk. Kažu, ranjeno dijete.“
Hasan je imao auto i odlučio je Elvedina odvesti do bolnice.
„Kreće pucanje ponovo, ja se okrenem, dijete na zadnjem sjedištu, leži, svo je krvavo, da kažem, rasporeno, sve se vidi krv po sjedištu. Ja zaturiram auto i pod punim gasom pođem prema bolnici. Dijete je jaukalo, bilo je pri svijesti. Rasu mi se zadnja šoferšajba, pogodi me. Probušio mi blatobran tad.“
Tokom gotovo četiri godine opsade Sarajeva, u okruženju Vojske Republike Srpske, prema podacima udruženja žrtava i presudama međunarodnih sudova, svako deseto dete, od njih više od 1.600, ubijeno u gradu pogođeno je snajperskim hicem. Više od 14.000 dece je ranjeno.
Elvedin nikad nije saznao ko je čovek koji ga je ranio. Nijedan snajperista Vojske RS-a nije procesuiran iako je, prema presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, snajperska kampanja imala za cilj terorizovanje civila u Sarajevu, gde je ubijeno više 11.000 ljudi.
Više od trideset godina kasnije, mediji u BiH, ali i celom svetu ponovno pišu o ubijanju građana Sarajeva snajperom. Ovaj put, teror, kao da nije sam po sebi bio dovoljan, dobio je i novu dimenziju, i to nakon pokretanja istrage tužilaštva u Milanu o takozvanim snajper turistima i snajper safariju.
Istraga otvorena pred objavu knjige
Početkom novembra, italijanski mediji objavili su da je milansko tužilaštvo pokrenulo istragu o „vikend snajperistima“ koji su, prema prijavi pisca i novinara Ezija Gavazzenija, plaćali velike iznose novca kako bi dolazili na položaje Vojske Republike Srpske oko Sarajeva i snajperom, uglavnom, „iz zabave“, ubijali građane u opkoljenom Sarajevo.
Gavazzeni je nakon nekoliko pokušaja RSE da ga intervjuiše posredno poručio da ne želi govoriti. U međuvremenu, održao je pres-konferenciju u Milanu gde je rekao da u februaru objavljuje knjigu o „snajper safariju“.
Gavazzeni je prve navode o dolasku stranaca na ratište vidio 1995. u tekstu objavljenom u listu Corriere della Sera, nakon čega je počeo pisati triler o ovome. Kaže da je ubrzo shvatio da zna premalo, pa je odustao. Sve do 2022. godine i dokumentarca „Sarajevo safari“ slovenskog redatelja Mirana Županiča.
I u filmu, a i nakon prijave 2025., ključan lik je Edib Subašić, penzionirani oficir Armije BiH, koji je ispričao da su informacije o dolascima iz Italije dobile obaveštajne službe Armije BiH nakon hapšenja srpskog dobrovoljca iz Paraćina 1993. u naselju Hrasno Brdo.
„Tad smo saznali da postoji ‘safari’ na ljude, odnosno da su ti ljudi plaćali tu uslugu da pucaju, za razliku od ostalih plaćenika. Mi smo upoznali obavještajne službe Italije koje su bile tada u sastavu UNPROFOR-a u Sarajevu. Dali smo im podatke i tražili da se taj slučaj istraži i, vrlo brzo, otprilike negdje početkom 1994. godine, dobili smo odgovor da je pronađeno mjesto u Italiji odakle sve kreće i da je intervencijom talijanskih vlasti to prekinuto“, ponovio je Subašić medijima više puta u novembru i decembru nakon informacija da je pokrenuta istraga.
Ono što niko ne nudi i o čemu ne govori je odgovor na pitanje zašto Italija već tada, nakon jezivih saznanja o odlascima, nije pokrenula istragu i procesuirala organizatore i one koji su odlazili.
RSE je odgovor potražio od obaveštajnih agencija Italije, tužiteljstva u Milanu, kao i preko Ambasade Italije u Sarajevu, generalnog konzula BiH u Milanu, ali niko od navedenih nije ponudio nikakav komentar.
Gavazzeni sada iznosi podatke da su se sudnici sastajali u Trstu pre nego što bi putovali u Beograd, odakle bi potom u Sarajevo, u snajperska legla, odakle su, prema prijavi, mogli pucati po Sarajlijama.
S aerodroma u Trstu, za RSE kažu da nemaju podataka o letovima tokom ’90-ih. Ako ih je i bilo, čuvani su svega dve godine.
„Shvatit ćete stoga da baš sve, ali baš sve što se odnosi na letove od prije više od trideset godina više ne postoji, čak ni u sjećanju. Čak i statistike prometa iz tih godina koje su danas dostupne i sačuvane u našim sistemima ograničene su na opće podatke podijeljene na domaće i međunarodne, te redovne i čarter letove, bez navođenja porijekla i destinacija, prijevoznika itd“, odgovorili su s Aerodroma na pitanje RSE o bilo kakvim podacima ili svedočenjima o zlokobnim odlascima „snajper turistima“.
Ono što Gavazzeni ne govori jeste da li je poznat identitet bilo koje od tih osoba koje tužilaštvo istražuje zbog sumnje na „ubistvo s predumišljajem otežano okrutnošću i niskim pobudama“.
O ‘safariju’ pred Sudom u Haagu
Reč „safari“ kao opis dolazaka onih koji su iz zabave pucali po opkoljenom gradu, spomenuta je 2003. godine u Haškom tribunalu prilikom svedočenja zaštićenog svedoka C-017, tokom suđenja Slobodanu Miloševiću, tadašnjem predsedniku Srbije, optuženom za ratne zločine.
Svedok je imenovao Nicholasa Ribića, zvanog Kanada, jer je došao iz Kanade, rekavši da je došao na „safari, da lovi ljude“.
Kako i kad je Ribić došao, nije moguće sa sigurnošću utvrditi. Ali ono što se zna jeste da je reč o čovjeku koji je poreklom iz BiH.
Ribić se kasnije pridružio Specijalnoj jedinici Vojske Republike Srpske – Beli vukovi, koja je formirana 1993. godine i u čijem je sastavu proveo rat. Ova je jedinica bila deo Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS i delovala je u okviru srpskih položaja na Trebeviću, Moševačkom brdu, ali i Jevrejskom groblju, poznatom snajperskom uporištu.
„Vjerovatno ga je nešto povuklo korijenima i zato je i pristupio srpskoj vojsci da dođe iz daleke Kanade, tamo su mu roditelji bili iz Kanade. Porijeklom je bio iz BiH“, kaže Janko Šešlija, nekadašnji pripadnik Belih vukova koji negira da je bilo turista koji su za novac pucali po stanovnicima Sarajeva.
Međutim, stranih dobrovoljaca je bilo. Za Šešliju, oni su došli iz ideoloških razloga da ratuju.
„Bilo je dobrovoljaca iz Rusije, iz Ukrajine, tamo iz istočnih zemalja. Čak je bio i jedan Francuz, eto, ako hoćete konkretno, bio je i Francuz. Pravi Francuz, nije bio srpskog porijekla.“
Da je Ribić ostao duže od jednog vikenda, potvrđuje i snimak uzimanja pripadnika mirovnih snaga Ujedinjenih nacija za taoce na Palama, a kasnije i sudski proces u Kanadi. Zbog vezanja mirovnjaka za bandere, s ciljem da spreči tada planirane NATO udare na srpske položaje, Ribić je u Kanadi osuđen na tri godine zatvora.
No, nije samo Ribić s kanadskim pasošem bio na srpskim položajima iznad Sarajeva.
Emir Ramić, direktor Instituta za istraživanje genocida Kanada, za RSE kaže da imaju saznanja da je reč o nekoliko ljudi.
„Mi imamo informacije da se radilo o vikendima, znači petak, subota, nedjelja. Drugih, koliko je to tačno i kad je to tačno bilo, definitivno nemamo informacija. I, isto tako imamo informaciju da su u tome učestvovali kanadski državljani koji sada ne žive u Kanadi, koji su negdje na drugim mjestima“, kaže Ramić i dodaje da ima informacije o tome da će kanadsko pravosuđe započeti istražne pripremne radnje o ovim odlascima.
Domaći i strani ‘četnici’ na Grbavici
Jedinog čoveka koji se imenom pominje u kontekstu „safarija“ Nikolu (Nicholasa) Ribića znao je i seća ga se Slavko Aleksić, četnički vojvoda, jedan od ključnih ljudi tokom rata u okupiranom sarajevskom naselju Grbavica, iznad kojeg je bilo jedno od snajperskih uporišta na Jevrejskom groblju.
Aleksić je početkom rata vodio paravojnu jedinicu pod nazivom – Četnički odred Novog Sarajeva, koji je poslije stavljen pod okrilje Vojske Republike Srpske.
Kontroverzan i nakon rata, Aleksić je osuđivan za izazivanje nacionalne, rasne i verske mržnje, razdora i netrpeljivosti.
RSE se javio telefonom iz bolnice u Beogradu. U njegovoj su jedinici, kaže za RSE, bili stranci, ali ne oni o kojima se danas govori.
„Kod mene je bilo Rusa, prošlo ih je pedesetak, ali uvijek je bilo oko dvadesetak tu na licu mjesta. To su bili dobrovoljci, a ne ubice. Što se tiče ovih bogatih koji su dolazili, nikada nikoga nismo vidjeli, niti se iko ikada nama javio ni u komandu, ni meni lično kao komandantu sektora“, rekao je Aleksić.
Različito od Aleksića, u Hagu 2007. govorio je John Jordan, američki vatrogasac, koji je ratnih godina obilazio položaje srpskih snaga iznad Sarajeva.
Kaže, tamo je vidio strance „safari ubice“ i čuo da su im deca i lepe žene bili najtraženiji trofeji.
Iako nikad nije video nijednog od njih da puca, video je kako s njima postupaju i premeštaju ih oko poznatih snajperskih položaja.
„Bilo je sasvim očigledno da je osoba koju su vodili ljudi koji su poznavali teren bila potpuno neupoznata s terenom, a njegov način odijevanja i oružje koje su nosili naveli su me da povjerujem da su to turisti-strijelci. To je izraz na koji sam prvi put naišao u Bejrutu gdje smo vidjeli da se ista stvar događa oko zelene linije“, rekao je tada Jordan.
Florence Hartmann, bivša portparolka Haškog tribunala, rekla je za RSE da su i oni znali za to, ali ne i kako je organizovano.
„Izuzetno je važno da je pokrenuta pravosudna istraga i da se mora istražiti ko su bili organizatori“, rekla je.
Snajperista stranog reportera pitao želi li da nekog ubije i da to snimi
Strani novinari i fotoreporteri skoro sve vreme rata od 1992. do kraja 1995. imali su povremeno priliku boraviti na položajima srpskih snaga oko Sarajeva.
Radio Slobodna Evropa je s nekima od njih stupio u kontakt, no niko nije mogao potvrditi da je ikada vidio stranca koji je platio da dođe i puca.
Peter Kullmann došao je prvi put 1992. kao fotograf agencije Rojters. U zimu te godine, kaže negde oko Božića, i sam je bio meta snajpera, dok je s novinarom Rojtersa Kurtom Schorkom pokušavao napustiti tadašnju UN bazu u Sarajevu.
„Hodali smo preko jednog parkinga i snajperski metak je prošao između mene i Kurta, između naših glava. Bio je namenjen nekom od nas dvojice, ali imali smo sreće“, prisjetio se za RSE.
Kullmann je u kasnijim mesecima s novinarom New York Timesa Johnom Burnsom prvi put otišao na jedno od snajperskih uporišta srpskih snaga na Jevrejskom groblju.
Tamo ga je, neočekivano, dočekao maternji nemački jezik. Bili su to ljudi poreklom s Balkana, koji su radili i živeli u nemačkim gradovima. Pamti one koji su dolazili iz Stuttgarta, gde je on odrastao, nakon što završe poslove petkom, na obruče opkoljenog grada.
„Dolazili su u grupama, odmah poslije posla, u petak navečer autobus bi ih preko noći dovezao do Sarajeva. Proveli bi dva dana na liniji, a onda noću odlazili nazad i na vrijeme bili na svojim radnim mjestima u ponedjeljak. Bili su poznati kao vikend četnici“, ispričao je za RSE.
Seća se da su imali i nosili oružje i bili voljni da pucaju.
„Dešavalo se da me neko od njih pita – želim li da pucaju, mogu li to snimiti svojom opremom.
Naravno, rekao sam, ne, nemojte to raditi. Postanete jako napeti i blizu panike, jer bi očito bila noćna mora da neko bude upucan, jer neki novinar, fotograf sjedi pored snajperista i želi se pohvaliti da vidi koliko je dobar. Stvar je u tome što ne smijete ljutiti ove tipove. Ali, opet, morate samo izmišljati i pronaći razlog zašto to ne bi trebali učiniti“, prisetio se Kullmann.
RSE je ispričao da su na njega i Burnsa pucali kad su, nakon silaska s Jevrejskog groblja, ušli u Sarajevo. Kada su se sledeći put vratili, upitali su ih zašto je otvorena vatra na njihovo vozilo, koje je bilo jasno označeno natpisom New York Times, i to odmah nakon što su napustili njihove položaje.
„Rekli su da jesu pucali, jer im se to činilo zabavno. Mislili su da je to smešno, zabavljalo ih je.“
Italijanski fotograf upoznao Grka koji se borio protiv ‘muslimana i Jevreja’
Mario Boccia obišao je, kaže, skoro sva ratišta u bivšoj Jugoslaviji, pa tako i u BiH.
Na ratne turiste iz Italije nije naišao, jer bi, tvrdi, odmah izveštavao o tome. Ali, strance je sretao u BiH.
„Na Grbavici sam upoznao i fotografirao Grka i čovjeka koji je tvrdio da je iz SAD-a. Obojica su bili izrazito ideološki motivirani i nisu imali problema da se predstave kao strani borci. Amerikanac je rekao da je unuk četnika koji su pobjegli iz Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata. Grk se nazivao ‘nacistom’ koji se borio protiv ‘muslimana i Jevreja’.“
‘Kakvi su to ljudi?’
„Kakav je to čovjek koji je pogodio nju od tri godine“, pitao se na snimku 7. maja 1992. Rifat Bajrović, otac devojčice Senide, ranjene snajperom u sarajevskom naselju Hrasno-Brdo, gde je godinu dana kasnije uhapšen srpski dobrovoljac iz Paraćina, prema čijoj izjavi su u Sarajevo dolazili stranci kako bi ubijali ljude.
Slično ocu Rifatu tada, s pitanjima i posljedicama monstruoznog čina i danas živi Elvedin.
„Dođem jednostavno da vidim to, da doživim taj njegov osjećaj kakav je imao u tom momentu. Najviše bih volio da ga mogu vidjeti ovdje. Pitao bih ga o čemu je razmišljao u tom momentu dok je pucao na mene? I ne znam, da li mu je, da li mu je žao ili mu je drago što sam ostao živ, što sam preživio.“
Tužilaštvo u Milanu trebalo bi o rezultatima istrage javnost obavestiti u martu 2026. godine. Ako podigne optužnicu i dokaže krivicu, biće to prvi slučaj u Europi u kojem se pred sudom odgovara za snajperska ubistva civila u Sarajevu.
U međuvremenu, bh. pravosuđe proverava navode, ali dosad nijedan snajperista nije procesuiran zbog ubistava civila, posebno dece u Sarajevu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
