Ogoljena diktatura Vučićevog režima ima svoje lice. To je lice Luke Mihajlovića. Žandarmerija mu je na protestu na Vidovdan nanela teške povrede glave, operisan je u Kliničko-bolničkom centru Zemun, a 24 sata pored njega u sobi bio je zatvorski čuvar, koji je kada je izlazio, vezivao Luki nogu lisicama za krevet. Sada je u kućnom pritvoru. Luka, student iz fakulteta Tehničkih nauka iz Novog Sada, građanin Zrenjanina mirno je protestovao, očevici su naveli da je pred žandarmerijom držao podignute ruke.
I pored teških telesnih povreda, koje su mu pripadnici žandarmerije naneli udarcima, dok je mirno protestovao, Luku su i dalje tretirali kao državnog neprijatelja. I režim Slobodana Miloševića imao je svoje lice – Radojka Lukovića koji je bio na svim transparentima u događajima pre 5.oktobra 2000 godine zbog prebijanja u centru Požarevca 2. maja 2000. godine a koje su sproveli Marko Milošević i njegovi batinaši.
Čak i da je Lukino prisustvo na protestu moglo da se protumači kao mogući napad, policija je dužna, jer ima pravo da upotrebi silu, da bude uzdržana. Nije bila, daleko od toga. Naneli su Luki teške povrede koje on stoički podnosi. Ima slomljenu gornju vilicu, nos, jagodičnu kost, naprslu čeonu kost i povrede očne duplje. Tukli su iz sve snage, sadistički, skoro životinjski.
Za ovaj barbarski čin mora da odgovara onaj ko je tukao, onaj je to gledao i nije ga srečio. Onaj ko je tom jedinicom komandovao. I naravno onaj kome to sve nije ni najmanje smetalo i zbog koga su pendreci i isukani da bi opstao na vlasti.
Ne mogu oni Luki ništa, u njegovoj duši je proleće, kako je pisalo na transparentu koji su držali on i njegova porodica na protestima. Neće to proleće, tu nadu i veru u bolje sutra izbiti pendrek i kakofonija režimskih glasila jedinih preostalih oruđa Vučićevog režima. Luka ne sme da ostane samo broj, kao ni bilo ko na koga se sručio bes sa Andrićevog venca.
Luka je stao ispred sile koja ruši sve pred sobom. Nije to samo junački čin, to je simbol vere u bolje sutra koju tako žarko želi za sebe i svoju generaciju i sugrađane da nije računao šta može da se dogodi.
Režimska taktika se očigledno nije mnogo promenila, ali jesu momci i devojke koji na ulicama vode borbu za odgovornu i uređenu državu već osam meseci.
Probudili su nešto što što je bilo duboko zakopano u dušama stanovnika svakog mesta u Srbiji – Solidarnost. Sa velikim S jer ona izbija svuda kad treba priteći u pomoć ljudima pogođenim požarima, kada treba braniti privedene zbog toga što su ljudi prelazili pešački prelaz ili mirno protestovali.
Solidarnost iskazuju građani koji pomažu studentima u blokadi, advokati i sudije koji ne žele da budu oruđe režima. Solidarnost su pokazali i bake i deke koji su sačekivali studente tokom marševa po Srbiji i iznosili šta su imali da pokažu istu, naterujući nam svima suze na oči.
Solidarni moramo biti za svakog koga režim uzme na zub, jer Srbija vredi taman kao život svakog od ljudi kojima je važno da njihova deca rastu u državi u kojoj imaju pravo na šansu, a ugroženiji i pravo na drugu.
Vučić se vratio na fabrička podešavanja – radikalski pristup i nasilje. Sve što ga je „krasilo“ i kada je bio ministar informisanja žedan osvete prema svima koji su ga kritkovali. Prodaja priče o evropskim vrenostima mu više ne prolazi, već samo litijum. Americi, tačnije porodici Donalda Trampa može da ponudi Generalštab. Kineski podizvođači na projektima širom zemljeu u stvari su generatori korupcije jer kako reče Drobnjak „ma kakvi pravilnici“, njima je važna samo kinta.
Stavite na tas to proleće i nadu u bolje sutra, prolećno jutro u slobodi, a na drugu stranu sve pendreke, štitove i režimske mašine za pravljenje blata. Odneće prevagu ovi prvi iako vam sada deluju laki kao pero i krhki poput šapata.