“Ja ću u fondaciji Mozzart govoriti svoje stihove… a vi vidite šta ćete”, poručio je Matija Bećković, a publika je istog trena znala šta će raditi te večeri.
Foto: Touch N Touch
Došli su i ispunili salu Fondacije Mozzart do poslednjeg mesta kako bi čuli stihove čuvenog akademika i pesnika, velikana naše kulturne scene.
Svedena crna bina, snop svetlosti, mikrofon na stalku i jedan stočić da odloži svoj šešir i torbu prepunu papira sa stihovima koji decenijama nadahnjuju generacije. To je sve što mu je bilo potrebno.
Foto: Touch N Touch
Dok u jednom trenutku nije zatražio da se upale sva svetla u sali kako bi mogao da vidi publiku.
– Upalite svetla, ja bih voleo da se gledamo u oči – rekao je i izazvao gromoglasan aplauz. I tako su se Matija i njegova publika našli oči u oči. Bez treptaja, bez daha, bez specijalnih efekata. Samo čista emocija i genijalnost, pretočene u bezvremenu poeziju.
Veče je otvorio svojom prvom ljubavnom poemom “Vera Pavladoljska”, posvećenom ženi za koju je rekao kada ju je video “eno moje poezije kako prelazi ulicu.” Zatim je usledila poema “Kad dođeš u bilo koji grad”, takođe napisana za onu “koju je morao sresti”, samo gotovo 50 godina kasnije.
Foto: Touch N Touch
Prisetio se i svojih velikih prijatelja, kako ga je Duško Radović savetovao da napiše “nešto onako, ono onako, onako nekako, kako ti umeš”. Evocirao uspomene sa Momom Kaporom, sa njihovih putovanja u Hercegovinu i Crnu Goru, govorio stihove poeme “Put kojeg nema”, koju je posvetio upravo njemu…
Foto: Touch N Touch
“Hvala što ste me slušali, niste morali”, poručio je Matija za kraj u svom stilu. Kao da bi neko propustio takvu čast.
SEZONA SE PRIVODI KRAJU
Klikni na zvezdicu u gornjem desnom uglu i zaprati Novosti na Google News platformi








