Takozvani obični ljudi žive u ubeđenju da dilberi koji pišu po novinama i kenjaju po televizorima – među njima i moja neznatnost – imaju mnogo više informacija nego drugi, al’ iz ovih ili onih razloga ne žele da ih podele sa širom javnošću.
Bivalo je tako da me N. N. prolaznik/ca presretne na ulici, predstavi se, pohvali moj lik i delo i ljubazno pokuša da iz mene iščupa neku bitnu informaciju. Svašta bi ljudi da doznaju. Svakakvih tu pitanja ima. Meni lično se najbolje dopalo – i najviše polaskalo mojoj sujeti obično dobro obaveštenog izvora – pitanje koje mi je postavio N. N. prolaznik za vreme bombardovanja NATO, citiram po sećanju: „Gospodine Basara, kad će da prestane ovaj rat?“ Moj odgovor je bio: „Ovih dana.“ I bio je tačan. Bombardovanje je zaista prestalo jednog od „ovih“ dana.
Budući da zbog poodmaklosti godina sve ređe cirkulišem ulicama – kojima je i bez odrtavelosti sve teže cirkulisati – takvih prolaznika i takvih pitanja sve je manje. Što ne znači da ih nema. Tako me je npr. pre neki dan zaustavila jedna dama otprilike mojih godina, predstavila se kao strasna čitateljica Famoznog i napravila pitanje: „Gospodine Basara, ima li izlaza iz ovog?“
Mi smo i inače društvo nedorečenih, a opet preciznih pitanja. Često ćete čuti: „Dokad će ovo ovako“ ili „Kako nam se ovo dogodilo“.
Koliko god, međutim, „ovo“ ili „ono“ bilo nedorečeno, svima je jasno šta je (i ko je) „ovo“ ili „ono“. U tom smislu je i mojoj neznatnosti momentalno bilo jasno šta je „ovo“ za koje me je dama pitala ima li izlaza iz njega.
Nisam hteo da budem neljubazan pa da dami skrešem u brk: „Ako ste toliko strasna čitateljica Famoznog kao što tvrdite, kako to da niste pročitali odgovor na vaše pitanje koji sam višekratno podastirao upravo u Famoznom, a koji glasi: ‘Ima izlaza koliko hoćeš, sva vrata u svim pravcima su širom otvorena, stvar je u tome što u Srbiji niko ne želi da izađe iz ovog, a još manje da prođe kroz neka vrata.’“
Umesto toga, dami sam ljubazno rekao, tj. masno je slagao: „Naći će se već neki izlaz.“ (350 vrabaca je momentalno popadalo na uzavrelu ulicu usled smrti od smeha.)
Izlaz je u suštini jednostavan. Od države Srbije – a ona je, kakva je, da je, popravljiva i dovršiva – valja što hitnije odvojiti sve što nije država i državno, kao što je od pošte – koja je ključna državna ustanova – (bar na papiru) odvojeno sve što nije pošta i poštansko.
Na prvom mestu bi od države valjalo odvojiti narod, mislim na onaj apstraktni, uopšteni – da ne kažem baš „integralni“ – „narod“ preliven sirupom za kašalj kojim ovdašnji političari (svih vremena i boja) povazdan mlataraju ko minžda po samaru. Države, naime, porez ne naplaćuju od naroda, nego od svakog pojedinca ponaosob. Država posluje s pojedincima – i izdržava se od pojedinaca – pa ako hoće dobro da posluje, onda treba dobro da postupa sa svakim pojedincem, da od njega traži ono što je državno, ali i da pojedincima daje ono što im je zagarantovala. Nešto više na ovu temu čitaćete u sutrašnjem kulturnom dodatku Famoznog.