POSTOJE veoma različita viđenja pojma “organska materija” zemljišta.
Foto: Volodymyr Tverdokhlib / Alamy / Profimedia
Najjednostavnije objašnjenje je da se organska materija u zemljištu sastoji iz tri dela: živih organizama, svežih organskih ostataka i dobro razloženih organskih ostataka.
Ova tri dela organske materije u zemljištu još se nazivaju: „živi“, „mrtvi“ i „veoma mrtvi“.
Živi deo organske materije u zemljištu uključuje širok spektar mikroorganizama (bakterije, virusi, gljivice, protozoe i alge), biljno korenje, biljke i insekte, gliste i veće životinje (krtice, itd.), a čini oko 15% ukupne organske materije u zemljištu.
Sveži ostaci ili “mrtva” organska materija sastoje se od skoro uginulih mikroorganizama, faune, biljnog korenja, žetvenih ostataka i unešenjih đubriva.
Ovaj deo organske materije je aktivan, lako se razlaže i predstavlja glavni izvor
hrane za mikroorganizme i faunu.
Njenom mineralizacijom oslobađaju se hranljive materije potrebne biljkama, a međuprodukti njenog razlaganja su lepak, cementna materija koja povezuje čestice zemljišta u strukturne agregate.
Dobro razložena organska materija u zemljištu („veoma mrtva“), se naziva humus.
Humus je vrlo složen i relativno stabilan deo organske materije čija je prosečna starost obično više od 1000 godina.
Iako je prisutan u veoma malim količinama, njegova hemijska svojstva ga čine važnim delom zemljišta: rezervoar esencijalnih hranljivih materija koje se sporo oslobađaju i postaju dostupne biljkama, vezuje potencijalno štetne hemikalije i sprečava
njihovo štetno dejstvo na biljke, poboljšanjem agregacije zemljišta umanjuje probleme
drenaže i sabijanja u glinovotim kao i zadržavanja vode u peskovitim zemljištima, itd.
(Iz knjige “Poljoprivredne mozgalice – 1000 zašto, 1001 zato”)








